Novoosnovana izdavačka kuća Saga books kao svoj prvenac objavila je roman Pogledaj me u oči Aleksa Landragina. Retko se događa da se u zahtevnom izdavačkom poslu početak rada podudari sa gotovo savršenim izborom knjige.

Zbog čega to ističem? Zbog toga što je roman Pogledaj me u oči i u formi i u sadržini drugačiji od preovlađujeg romanesknog modela danas. Na prvi pogled mu kao moto odgovara čuvena Šekspirova misao iz drame Kako vam drago:

Ceo svet je pozornica
I svi ljudi i žene samo glumci
Koji imaju svoje izlaske i ulaske
I jedan čovek u svom vremenu igra mnoge uloge.

Sam pisac nas od ovog sasvim osnovanog zapažanja odvraća već uvodnim citatom Atile Jožefa: Ako si se već otisnuo u ovaj svet, rodi se bar sedam puta.

Samo jedna rečenica dovoljna je da ukaže na suštinsku razliku. Kod Šekspira ljudi menjaju uloge, ali ne i sebe. Kod Landragina postaju druge ličnosti. Moglo bi se reći da se ovo drugo podudara i sa ličnošću pisca.

Već na uvodnoj stranici on predstavlja sebe kao knjigovesca odraslog u porodici koja se godinama bavi tim zanatom u Parizu. Radi veće uverljivosti ostavlja i adresu: Knjigovezačka radionica Landragin i sin, Ulica de Bernarden 12, Pariz.

Da on nije samo to otkriva nam sažeti životopis, iz kojeg saznajemo da je Aleks Landragin fransucko-jermenski-australijski pisac, da je studirao istoriju i književnnost. Da je živeo u Parizu, Marseju, Los Anđelesu, Nju Orleansu i Šarlotsvilu. Da danas živi u Melburnu u Australiji, da piše turističke vodiče i povremeno svira džez. Još nešto – možda i najvažnije – da je Pogledaj me u oči njegov prvi roman. To je već svakako začuđujuće otkriće, jer je njegov prvenac i doslovno obložen patinom zrelosti koja je obično prisutna u delima iskusnih pisaca.

Samo što smo se pomirili sa donekle protivrečnim podacima o poslu kojim se Landragin bavi, pisac nam – ovoga puta u ulozi pripovedača – ispovedno poverava da knjigu koju držimo u rukama nije napisao. Da ju je ukrao! Tako što mu je čuvena kolekcionarka baronica Biri Elinghem, poznata kao ličnost opsednuta knjigama, poverila da pohabane tabake rukopisa poveže u celinu pod uslovom da ne sme da ih čita. Samo što je dovršio povezivanje rukopisa, saznao je da je umrla pod okolnostima koje su više upućivale na ubistvo. Pošto niko nije dolazio po ukoričenu knjigu, bio je oslobođen obaveze da je ne čita. Saznao je tako da sadrži tri naizgled posebna rukopisa: Obuka nakaze, Grad duhova i Priča o Albatrosu. Jedan je pripisan Šarlu Bodleru, za drugi se pretpostavlja da je delo filozofa Valtera Benjamina, a za treći da pripada nepoznatom autoru.

Kako je navela urednica ovog izdanja Marija Radić, ova knjiga se može čitati na dva načina: Baroničinim redosledom stranica, koji ćete pronaći na početku knjige, ili uobičajenim redosledom – stranicu po stranicu. Ukoliko se izabere prvi način (što sam ja učinio), tri odvojena rukopisa čitaju se kao jedinstvena romaneskna celina.

Kako iz toga proizilazi, iza mogućnosti da čitaoci sami načine izbor, prepoznaje se želja da se uključe u postkomponovanje romana koji – prema rečima urednice – počiva na istorijskim činjenicama, magijskom realizmu i misteriji. I dodao bih – odi ljubavi.

Razgrtanje nesumnjivo višestruko slojevitog romana zahteva otuda ozbiljnu usredređenost ne samo zbog već uočenih svojstava nego i zbog toga što rukopis neprestano ponire u dubinu sve do čovekovog praskozorja, u kojem su čuda bila moguća. Od domorodačkih mudraca do Bodlera i Benjamina. Takođe u širinu – od Pariza u vreme okupacije pa sve do pacifičkih ostrva u kojima je mitološka stvarnost sačuvana još samo u izdišućem sećanju. U sećanju na vreme u kojem je želja da se čovek ponovo rodi (makar samo sedam puta) motivisana ne samo intelektualnom radoznalošću i zasićenošću svakidašnjem sivilu već u ovom slučaju i očajničkom potragom za izgubljenom ljubavlju. Ne samo za romantičnom ljubavlju, kako se u mnogim knjigama opisuje, već takođe i za onom neželjenom i razboljivom.

Ljubav je, kako iz toga proizilazi, izvor prvobitnog i svih kasnijih preobražaja koji su na pacifičkim ostrvima poznati kao Prelaz.

Najveći dar Zakona kojem su se ostrvljani povinovali bio je upravo Prelaz. Zagledati se – kako kaže omiljena učenica ostrvskog vrača – u oči drugog čoveka ili žene, osetiti duševno uzbuđenje, preći u telo drugog bilo je blago koje im je Zakon podario.

Poredeći, otuda, zaljubljenost sa hipnozom, pisac kaže kako će vam svaki hipnotizer (može i vrač) reći da ukoliko biste hteli da podlegnete hipnozi (začaranosti) – morate to potajno želeti. Toliko potajno da ni sami to ne znate.

Kao da uživa da se poigrava sa čitaocima, Landragin se ne usteže da koristi manire trilera, dovodeći nas u nedoumicu ko se u koga i u šta preobražava da bi majstorski svaki, pa i neverovatan ishod, doveo do logičnog razjašnjenja.

Kada se francuski moreplovac Etjen Maršan, još uvek nesvestan toga da se razmenom pogleda u njega uselio vrač Fetu, u neverici pita: „Kakve su ovo vradžbine, kako je ovo moguće”, lokalni poglavica mu odgovara: „Nisu vradžbine već dar bogova koji su na mnogim ostrvima u našem okeanu izgubili mnogi. Svi osim mog naroda”.

Maršan je bio prvi stranac koji je izvršio Prenos, odnosno – preobražaj. Sledili su ga širom zemaljskog šara, voljno i nevoljno, mornari, kolonijalisti, pustolovi, bukinisti, kolekcionari, aristokrate i plebejci, široka lepeza uzoraka postojećeg ili samo zamišljenog čovečanstva.

U tome je – kako je već rečeno – majstorstvo pisca koji uspeva da nas uveri u to kako je neverovatno moguće, a da istovremeno sumnjamo u ono što što stvarno postoji.

Od ne manjeg značaja jeste samo naizgled sporadični rukavac glavne teme, u kojem nenametljivo upućuje na razmišljanje šta se sve događa kada se razmetljivi osvajači upletu u planetarni prirodni poredak, odnosno kada domorocima umesto tradicionalnih obreda nasilno nametnju svoje običaje.

Ovaj tekst je 10. maja 2025. godine objavljen u listu Danas.

Dušan Miklja